Hafiz Salih Gašević. tačna godina rođenja je sporna, ali se najčešće navodi da je Gašević rođen u Nikšiću 1851. godine (1268. po hidzri) gdje je završio mekteb i ruždiju, zatim odlazi u Istanbul radi daljeg školovanja. Po završetku školovanja u Istanbulu, vraća se u svoj rodni grad Nikšić, gdje je jedno vrijeme radio na poslovima malmudira-gradskog finansijskog upravitelja, zašta je primao platu od 665 groša. Važio je za uglednu ličnost u gradu s obzirom na visoko obrazovanje koje je posjedovao. Bio je veoma produktivan prepisivač knjiga na orijentalnim jezicima pokazujući time veoma raskošan talenat. U kolekcijama rukopisa na Balkanu sačuvalo se više njegovih prepisa. O ovim rukopisima je pisao dr. Mehmed Ždralović (Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo 1988. II-str. 232). Iz dokumenata se vidi da je bio vrstan poznavalac orijentalnih jezika: turskog, arapskog i persijskog. Maternji mu je jezik bosanski a poznavao je i albanski jezik. Prema Šobajiću, Gaševići su bili brojno i ugledno bratstvo. On sudjeluje i u poslanstvu istaknutih Nikšićana koje je bilo upućeno crnogorskom knjazu radi pregovora oko Nikšića.

Hafiz Salih napušta Nikšić 1876. godine  i odlazi u Ljumu, (Ljuma-srez u Prizrenskom sandžaku, današnja Albanija, na jugozapadu masiva planine Šare, gdje izvjestan broj stanovnika tog mjesta i danas govori bosanski) gdje je postavljen za kajmekama (sreskog načelnika). Po napuštanju Ljume 1887. godine, premješten je za kajmekama u Šahovićima (sada Tomaševo) koje je tada bilo sjedište donjokolašinske kaze (sreza). U tom mjestu, kao kolašinski kajmekam preveo je, na molbu domaćeg bonjačkog življa, i prepjevao Mevlud ponatog turskog pjesnika Sulejmana Čelebije (Bruslije) naslovljenog „Vesiletun nedžat“, a koji je ispjevan i pisan u Bursi 712. godine po hidžri (1312.) (Sulejman Čelebija je preselio na Ahiret 732. h. godine, odnosno 1333. i pokopan u Bursi.) Mnogi su pokušali Sulejman Čelebijin mevlud prevesti, ili samostalno spjevati. Nikome to nije pošlo za rukom kao hafizu Salihu Gaševiću, što potvrđuje i činjenica da je ovaj mevlud doživio preko trideset izdanja, kao i to da se najviše uči u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Sandžaku, i u dijaspori, gdje žive Bošnjaci.  On u Predgovoru svog prvog izdanja kaže da je pisan na molbu uglednih kolašinskih prviša-građana.

„Kad se nađoh u Kolašin kajmekam,

znadem da sa puno nakis i kelam

Moliše me kolašinski prviši:

„Nami mevlud daj bosanski napiši!“

………………………………………………

Što j’u Kur’an na sve iman imamo

Bošnjački nam gradi mevlud molimo!“

Prvo izdanje Gaševićevog Mevluda iz 1879. godine pod naslovom ’’Mevlud a’lani ala lisan-i Bosnevi, što u prevodu znači “Jasni i uzvišeni Mevlud na bosanskom jeziku“ (hidžretske 1296.) autor je lično finansirao, kao i drugo izdanje iz 1893/94.(1311. hidžretske.) Oba izdanja su štampana u vilajetskoj štampariji ,,Kosovo“ u Skoplju. Jedan primjerak drugog izdanja nalazi se u privatnom vlasništvu Huseina Ljucića u Bijelom Polju. Nakon ovih izdanja Gaševićev Mevlud biće prestampavan više puta tzv. ,,matufovicom“ t.j. prerađenim arapskim alfabetom prilagođenim fonetskim principima bošnjačkog jezika –arebicom. Mevlud je pisan u jedanestercu i ima 398 stihova. ,,Gašević je iz originalnih turskih rukopisa ispustio sve ono što nije bilo Čelebijino, a ostavio je samo dio koji opisuje rođenje i dio koji se odnosi na Miradž. Na početku je stavio svoj predgovor i na kraju dovu,,. Poetski najuspjeliji dio mevluda je svakako onaj koji opisuje miradž. Hafiz Gašević je napisao i ,,Mali Il-mihal,, na bosanskom jeziku (udžbenik za vjesrku pouku, ali do danas nije pronađen ni jedan njegov primjerak.

Starješinstvo (od 1994. Mešihat) Islamske zajednice u Crnoj Gori je ovaj mevlud izdao četiri puta. Posljednje izdanje je štampano ćirilicom Rješenjem ovog Starješinstva br.145/81 1981. godine.

U toku službovanja u Šahovićima, Gašević se razbolio (predanje kaže da je to bilo u oči ramazanskog bajrama). Kako u Šahovićima nije imalo ljekara, prenesen je u Bijelom Polju na liječenje gdje je umro 1898/99 godine ( 1316. hidžretske.) Ukopan je u haremu glavne Čaršijske džamije-Hadžidanuše, koja se nalazila u Ašik mahali u centru Bijelog Polja. U toku Drugog svjetskog rata džamija je stradala od bombardovanja savezničkih snaga i nakon rata njeni zemni ostaci su potpuno uklonjeni. Zemni ostaci Hafiza Saliha Gaševića zajedno sa njegovim nadgrobnim spomenikom preneseni su u Gornje groblje u Lješnici, danas prigradskom naselju, gdje se i sada nalaze. Prilikom prenosa zemnih ostataka u Gaševićevom mezaru je pronađena sablja koja mu je pripadala, a simbolisala je zvanje kajmekama koje je on imao za života.

Nad mezarom Gaševića stajala su dva nišana, ali, na žalost oba oštećena. Odbijeni dijelovi nišana su nestali. Uzglavnom nišano je odbijen turban, a nožni je po sredini prelomljen. Odbijeni dijelovi nišana su nestali. Da nebi zadesila ista sudbina i oštećenih nišana koji su ostali, prenešeni su u haremu gradske džamije u Bijelom Polju. Uzglavni nišan bez turbana visok je 75 cm, širina mu iznosi 32 cm a debljina 8 cm. Na uzgravnom nišanu je epitaf (natpis) pisan osmanskom jeziku u desetak kosih redova lijepim neshtalik pismom. Prvi put  epitaf je preveden i objavljen u kalendaru ’’Narodna uzdanica’’ za 1936. godinu koji je izlazio u Sarajevu. Drugi prevod izvšio je poznati turkolog H. Mehmed Mujezinović i objavio ga u „Takvimu“- kalendaru za 1973. godinu. Natpis u prevodu glasi:

„Odličnici među mojim sljedbenicima su oni koji znaju Kur’an naizust.

O srce, ne zavaravaj se prolaznim svijetom,

jer ćeš ga zaista jednog dana napustiti

i rastati se sa svim svojim prijateljima.

Kad smrt prispije skinuće ti gizdavu odjeću kojom se ponosiš,

i mjesto nje obući ti smrtnu košulju (ćefine).“

Kolašinski kajmekam Nikšićanin Hafiz Salih.

Godina 1316. (1898/99.)

Na naslovnoj strani piše:

Mevlud

(Mevludin-nebiji sallallahu alejhi ve selem)

Napisao

Hafiz Salih efendi Gašević

Za tisak priredio:

Hadži Mehmed Handžić

Izdanje vakufskog ravnateljstva u Sarajevu

Cijena 3 kune

1361.

Islamska dionička tiskara u Sarajevu

Predgovor osmom izdanju mevluda hafiza Saliha Gaševića kojeg je prije 74 godine napisao Hadži Mehmed Handžić:

„Predgovor ovom izdanju

Još odavna uobičajili su muslimani cijelog islamskog svijeta proslavljati rođendan našeg dragog pejgambera hazreti Muhammeda alejhi selam. Taj dan se zove mevlidom ili kako mi kažemo mevludom. Proslavljanje toga dana biva na razne načine: Priređivanjem raznog veselja, raznih gozbi, pomaganjem sirotinje i slično. Jedan od najpoznatijih načina je učenje mevluda, to jest knjige napisane o pejgamberovu rođenju i njegovu životu. Takvih knjiga ima na svim islamskim jezicima, ima ih u prozi i u stihu u obliku pjesme

U turskoj i na čitavu Balkanu najpoznatiji je mevlud na turskom jeziku, što ga je spjevao turski pjesnik Sulejman Čelebija 712. godine po hidžretu. Sulejman Čelebija je umro u  Brusi 732. godine. Taj se mevlud i danas kod nas najviše uči. Mora se priznati da je to zbilja divna knjiga.

Nekoliko ljudi u nposljednjih sedamdeset godina pokušali su kod nas ili taj mevlud na naš jezik prevesti, ili samostalno na našem jeziku mevlud spjevati. Najviše se raširio prijevod Sulejmana Čelebijina mevluda što ga je u stihu napisao Hafiz Salih efendija Gašević, iz Kolašina i po prvi put tiskan 1296. godine. Hafiz Salih Efendija je umro u Bijelom Polju 1316. godine i ukopan je kraj čaršijske džamije.

Do sada je taj Gaševićev mevlud tiskan oko petnaest puta, tako da se do danas u svijet izdalo oko stotinu tisuća primjeraka. Pored toga, uvijek se traže primjerci toga mevluda. S toga je Vakufsko ravnateljstvo u Sarajevu odlučilo da ponovo izda taj mevlud, a ja sam uzeo na se da ga prema raznim dosadanjim izdanjima sada pripremim za tisak. Imajući u vidu da je svrha ovog izdanja da posluži našim širokim krugovima nijesam bježao od malih izmjena, koje su dosle učinjene u tekstu. Ispod crte sam protumačio neke strane mnogima nerazumljive izraze. Na kraju sam dodao dovu čiji je veći dio na našem jeziku kao i mevlud. Nadam se da će ovo izdanje udovoljiti potrebi naših širokih slojeva.

U Sarajevu, koncem safera 1361.

Hadži Mehmed Handžić