U Rožajama još postoje ruševine čuvene Ganića kule koja predstavlja sim­bol rožajske kuće iz osmanskog doba i ona je najstarija građevina u Rožajama. Kula je najvjerovatnije sagrađena 1797. godine.

Dr Milisav Lutovac navodi da je kula napravljena kao utvrđenje za od­branu od Karađorđevih ustanika i prvo­bitna namjena joj je bila da bude vojno utvrđenje, dok je kasnije služila za stano­vanje porodice Ganić. Kula je sagrađena u podnožju Ganića Krša, na lijevoj obali rijeke Ibar. Oko kule je bio sagrađen zid sa dvije strane, visine dva metra i širine 50 cm. U avliji se nalazilo nekoliko ob­jekata, a nalazio se i mutvak-pekara za pečenje hljeba. Avlijska vrata su bila nap­ravljena od drveta, iz dva dijela, visine 2,5 metara. Na tim vratima je postojao otvor zvani „kapidžik“ koji se koristio za ulazak i izlazak u avliju. Vrata su se zaključavala sa unutrašnje strane mandalom. Velika vrata su imala rezu i zaključavala su se katancem. Donji dio avlije bio je ograđen tarabama, a ispod kule nalazila se štala za konje. Sa istočne strane kule nalazio se iz­vor pitke vode.

Pajazit Hasić je detaljno opisao Ganića kulu u svojoj knjizi ‘‘Orijentalne i druge građevine Rožaja i okoline’’. Ganića kula je bila sagrađena od kamena i od drveta. Dio od kamena sastojao se od pod­ruma, prizemlja i sprata. Zidovi su bili od neotesanog kamena, a kao vezivno sred­stvo služila je glina, ilovača pomiješana sa pljevom i sjeckanom slamom. Širina te­melja iznosi 2 m, a dimenzije objekta su 8 x 8 metara. Na svakom spratu su postojali otvori, dimenzija 0.40 x 0.40 m, a svrha tih otvora je bila da posluže kao puškarnice, kada to zatreba. Sa unutrašnje strane pro­zori su imali nešto veće dimenzije, a na gornjoj strani su imali svodast, polukružan oblik sa bukovim toplijama i mušebcima. Na svakom spratu su postojala po tri pro­zora, jedan okrenut prema zapadu (prema avlijskoj kapiji), a dva okrenuta prema jugu. Kula je spolja ostavljala utisak velike građevine, zbog debljine zidova, a enteri­jer je bio ograničen i skučen.

Prostor u podrumu je bio nami­jenjen za držanje stoke, postojale su im­provizovane stepenice za ulaz u prizem­lje. Vrata su bila od tesanih bukovih dasaka. U podrumu su postojali otvori zvani „mazgale“ koji su takođe korišteni kao puškarnice u ratnim vremenima, a korišteni su i za ventilaciju objekta. Zat­varala su se mandalom.

Spoljna vrata su u gornjem dijelu bila polukružnog oblika, a zatvarala su se mandalom i zasuvkom (drvenom rezom). Za ulazak na prvi sprat koristile su se dr­vene stepenice, sa 11 stepenika, sa ogra­dom od lijepo građenih parmaka. Vre­menom, prvi sprat je pretvoren u sobu za spavanje, a u jednom dijelu je bio naprav­ljen hamam (kupatilo). Na ovom spratu su postojale dvije „mazgale“ sa desne strane ulaza. Na kuli su postojala dva proširenja-niše i to jedan sa istočne strane dimenzija 0,70 x 0,60 m

Sa prvog sprata vodile su stepenice, koje su bile napravljene od drveta, na drugi sprat, zvani čardak, koji je bio od drveta. U prvo vrijeme je služio kao soba za ratnike i imao je „dušemu“( patos podignut od pola sobe – za spavanje ratnika).

Čardak je bio sagrađen od tesanih bukovih greda. Na samom ulazu u čardak, postojao je prozorčić, prorezan u gredama, sa poklopcem (kanatom), namjena mu je bila da osvjetljava stepenišni prostor i ujedno je služio za vođenje razgovora kada bi neko tražio određenu osobu iz kule.

Pri samom ulasku na čardak, prvo se nalazio hodnik sa patosom od dasa­ka i plafonom od bukovih dasaka zvani šašovci. Poslije hodnika dolazi prostorija, koja predstavlja produžetak istog, sa većim dimenzijama, sa uzdignutijim patosom za 20 cm, u odnosu na hodnik. Dimenzije ove prostorije zvane ćošak, bile su 1,5 x 2 m, a bila je ukrašena ornamentima. Prozori ove prostorije bili su okrenuti prema sokaku koji je vodio do prve raskrsnice. Ćošak je imao pogled i u pravcu vodenice koja je bila na desnoj obali Ibra. Jedan prozor je gledao u pravcu Ganića Krša, gdje posto­ji pećina „Sarandža“, u kojoj se je moglo sakriti u slučaju ratne opasnosti.

U letnjem periodu najčešće se sjedi­lo u ovoj prostoriji-ćošku, posmatralo se ko od kuda putuje i ko se približava kuli. Široki hodnik se ljeti koristio za objed, jer je u njemu bio ugrađen umivaonik (legen) za pranje ruku i posuđa. U velikoj sobi je bila izgradjena zemljana peć-furuna za za­grijavanje prostorije. Sobna vrata su bila od drveta i izrezbarena.

Na spratu su imale tri sobe tzv. „ve­lika i mala soba“ i „sobica“. Velika soba služila je za dnevni boravak porodice.

U ovoj sobi je postojao odžak, ver­ige za grijanje vode, zemljana peć sa lije­po sazidanom kupolom. U svim sobama plafon je bio od drvenih bukovih dasaka-šašovaca. Prozori ove prostorije bili su usmjereni u pravcu istoka sa toplijama – mušebcima (oblim rešetkama) koji su se zatvarali sa unutrašnje strane. Do zem­ljene furune nalazio se paravan tzv. krevet. U ovoj sobi su se još nalazili dušekluci, dolapluci, a iznad njih su se nalazile police za posuđe. Prostorije su noću osvjetljavane petrolejkama – lambama.

Mala soba je služila za prijem ugled­nih gostiju. Imala je dušekluk, hamam, ra­fove sa lijepo izrezbarenim ornamentima. Dimenzije prozora su bile 0.80 x 0.90 met­ara sa rešetkama. U sobi je postojao odžak, a bila je osvijetljena visećom petrolejskom lampom.

Sobica je korištena za ostavu, imala je dva prozorčića veličine 0.40 x 0.40 met­ara, jedan usmjeren u pravcu avlije a drugi u pravcu vodenice na južnoj strani.

Kula je bila pokrivena šindrom (dr­venim krovnim pokrivačem). Na vrhu krova kule nalazio se drveni šiljak dužine 1.5 metara, a pri samom vrhu imao je prošireni dio poput jabuke, što je bio znak da u takvoj kući može musafir da svrati, ako mu je potrebno prenoćište.

Vremenom, kula je propala, pros­tor oko kule je zauzet od privatnih kuća, a 1979. godine, znatno je oštećena od zem­ljotresa tako da je sada bez krova, oronula i izložena je vremenskim nepogodama. Kopija Ganića kule je izgrađena kod os­novne škole ‘’Mustafa Pećanin’’. Međutim ovaj objekat ne može zamijeniti staru Ganića kulu, jer, sama lokacija i njeno ra­nije okruženje daju pravu sliku kule. Time je ova kula izgubila na svojoj historijskoj vrijednosti i originalnosti ali je sačuvana kao podsjećanje na nekadašnju tradiciju i kulturu Bošnjaka Rožaja.