Akademski slikar Aldemar Ibrahimović
Aldemar Ibrahimović (1962), pripada slikarima koji od prvih početaka tragaju za vlastitim likovnim izrazom, usmjeravajući i kultivišući svoj nesumnjivi talenat prema doživljenom i bliskom, zadajući sebi mnogo više i teže od njihovog prenošenja iz svijeta realnosti u svijet umjetnosti. Zato se njegove slike doimaju kao prisnivene, skinute s obrisa nekih irealnih a mogućih predjela, ali i otete pukoj apstrakciji u kojoj nije ono što jeste. Pomjerene više k snu nego li realnosti, Ibrahimovićeve slike imaju tako samo privid stvarnosti, ono što ostaje gledaocu kao subjektivni doživljaj i njegova lična identifikacija. One su lišene suvišnih detalja, po kojim bi ih, inače, mogli prepoznati i bliže odrediti, kao likovnu naraciju i konkretizaciju stvarnog. Njegove slike, dakle, reducirane su do mjere u kojoj detalj ne znači mnogo, čitljive su i shvatljive tek kao cjelina, kao kompozicija koja ne trpi nagomilavanje simbola i detalja, već znače optimum koji ne bi podnosio ni više ni manje od onoga što se nudi. Tako su na mnogim platnima zastupljene takozvane čiste forme, date u iznijansiranim plohama i bojama koje se vizuelno i sadržajno skladno „podnose“ među sobom, u jednoj jako ogoljenoj ali zato razgovijetnoj strukturi; kao kostur ostavljen za rekonstrukciju i predistoriju same slike. Kad to nijesu samo siluete, ni figure nalik na ono što bi htjeli da vidimo – onda su to gole kosti drveća, kamena pjena i talasi zastali u nekoj nepogodi, koji stvaraju i daju dinamiku slike iznutra, kao da u njenoj nutrini vri nevidljivi svijet, koji je potonuo i nestao ispod njene tek uhvaćene pokorice. Zato Ibrahimović na svojim slikama nema ni ljudi, ni njihovih naseobina, nema ptica ni zvijeri, ni mnogo neba (osim u slikama planinskih vrhova koji poput vulkana izranjaju s kraja) ima samo kamenih zavala i otvorenih zemnih rana, kao da su naslikane neposredno poslije ,,kijametskog’’ (sudnjeg) dana. To što nijesu na njima samo tama grotla, tragovi vatre i vode, što se ostaci prošlog svijeta pojavljuju čudesnim izrazom i bojom, stvar je umijeća ovog slikara da nam dočara i približi taj svijet, učini ga manje pustinjskim i prijemčivijim no što jeste. Otuda je svaka identifikacija i konkretizacija slike koje pripadaju ovom krugu sa umjetnikovim zavičajnim pejsažima iluzorna, što je samo mogući podsticaj da se na reduciranoj skici stvarnosti prenese i ostvari vlastiti umjetnički doživljaj. Slike pejsaža o kojima je ovdje riječ sadrže jedan tamniji podtekst, stanje poslije nepogode, kako smo ga uslovno nazvali u ovom kratkom ostvrtu. (…)
Husein Bašić (1938-1997)

Leave a Reply