Aldemar Ibrahimović (1962), pri­pada slikarima koji od prvih početaka tragaju za vlastitim likovnim izrazom, usmjeravajući i kultivišući svoj nesumn­jivi talenat prema doživljenom i bliskom, zadajući sebi mnogo više i teže od nji­hovog prenošenja iz svijeta realnosti u svijet umjetnosti. Zato se njegove slike doimaju kao prisnivene, skinute s obrisa nekih irealnih a mogućih predjela, ali i otete pukoj apstrakciji u kojoj nije ono što jeste. Pomjerene više k snu nego li re­alnosti, Ibrahimovićeve slike imaju tako samo privid stvarnosti, ono što ostaje gledaocu kao subjektivni doživljaj i nje­gova lična identifikacija. One su lišene suvišnih detalja, po kojim bi ih, inače, mogli prepoznati i bliže odrediti, kao likovnu naraciju i konkretizaciju stvar­nog. Njegove slike, dakle, reducirane su do mjere u kojoj detalj ne znači mnogo, čitljive su i shvatljive tek kao cjelina, kao kompozicija koja ne trpi nagomilavanje simbola i detalja, već znače optimum koji ne bi podnosio ni više ni manje od onoga što se nudi. Tako su na mnogim platnima zastupljene takozvane čiste forme, date u iznijansiranim plohama i bojama koje se vizuelno i sadržajno skladno „podnose“ među sobom, u jednoj jako ogoljenoj ali zato razgovijetnoj strukturi; kao kostur ostavljen za rekonstrukciju i predistor­iju same slike. Kad to nijesu samo silu­ete, ni figure nalik na ono što bi htjeli da vidimo – onda su to gole kosti drveća, kamena pjena i talasi zastali u nekoj nepogodi, koji stvaraju i daju dinamiku slike iznutra, kao da u njenoj nutrini vri nevidljivi svijet, koji je potonuo i nestao ispod njene tek uhvaćene pokorice. Zato Ibrahimović na svojim slikama nema ni ljudi, ni njihovih naseobina, nema ptica ni zvijeri, ni mnogo neba (osim u slika­ma planinskih vrhova koji poput vulka­na izranjaju s kraja) ima samo kamenih zavala i otvorenih zemnih rana, kao da su naslikane neposredno poslije ,,ki­jametskog’’ (sudnjeg) dana. To što nijesu na njima samo tama grotla, tragovi vatre i vode, što se ostaci prošlog svijeta pojav­ljuju čudesnim izrazom i bojom, stvar je umijeća ovog slikara da nam dočara i približi taj svijet, učini ga manje pustin­jskim i prijemčivijim no što jeste. Otuda je svaka identifikacija i konkretizacija slike koje pripadaju ovom krugu sa um­jetnikovim zavičajnim pejsažima iluzor­na, što je samo mogući podsticaj da se na reduciranoj skici stvarnosti prenese i os­tvari vlastiti umjetnički doživljaj. Slike pejsaža o kojima je ovdje riječ sadrže jedan tamniji podtekst, stanje poslije nepogode, kako smo ga uslovno nazvali u ovom kratkom ostvrtu. (…)

Husein Bašić (1938-1997)