‘‘Sa Ademagićevih slika upravo  zrači neki iskonski mir. Njegove kuće, iako sa potamnjelim krovovima i mumi­ficiranom japijom, s ispoštenom čatmom i kamenom, ograđene nejednakim i krivim proškama, nijesu skamenjeni pejzaš, već neko zaustavljeno vrijeme u svom tihom hodu ka kraju.

Ademagić je slikar i ljetopisac starog ambijenta; njegove slike, upra­vo, govore jezikom legende i bajke, bo­jom starog drveta, patinom kamena i specifičnim koloritom koji isijava iz sebe starinsku priču.’’

Husein Bašić (1938-1997)

”Akvareli Ahmeta Ademagića (1945), slikara iz Rožaja, svojom dokumentarnošću, minucioznim karakterističnim detaljima ambijenta starog Rožaja, koje je nestalo ispred očiju naših generacija, ali ostalo u pamćenju, vraćaju nam slike stare čaršije, ćepenaka i dućana, zanatlijskih radnji, kaldrmisan­ih sokaka, mahala pored Ibra, bijelih čatmara, pokrivenih potamnjelom šindrom i dvorišta ograđenih tarabama, obala Ibra obraslih vrbama, patinu kaf­enog toplog drveta vitkih čardaka, koji jabukama na šiljcima krovova dozivaju i čežnju za musafirima iz bijela dunjalu­ka, i svježim vijestima, sa prozorima sa rešetkama iz kojih se naziru suncem ne­omilovana lica i čežnjivi pogledi za pros­transtvom svijeta i izlaskom iz proklet­stva karakazana, okovanih shvatanja malog mjesta u uskih vidika.

Dok ti pejzaži na obroncima brda uz čije se strane prislanjaju grozdovi kuća, odišu nekim mirom i svaka avlija i svaka kuća ima svoju fizionomiju i svoju dušu po kojima su prepoznatljive, čije su i kojeg vlasnika po imenu i prezimenu, te imaju i istorijsko dokumentarnu vri­jednost, ukleto i stravično djeluje sat sa fasade kuće čija se polovina skazaljki ot­kinula sa malterom i pala, simbolično otkucavajući unazad epilog prošlom iz­gledu jedne varoši koja je stresla sa sebe ruho i preobukla se u nove moderne linije i spratove i žustrijim korakom pošla ka budućnosti. No, s obzirom da je u tom valu rušenja starog i građenja novog, bilo i nebrige da se mnogi vrijed­ni objekti građevinske kulture sačuvaju u fondu kulturne baštine, ove slike Ah­meta Ademagića imaju dvostruku vri­jednost: kao umjetnički doživljaj života i sjećanje na ambijent svoga djetinjstva i kao istorijsko dokumenarna fakta o iz­gledu jednog gradića koji je doživio brže promjene.”

Zaim Azemović (1935-2015)